Recenzije

Slikarstvo Maje Perić sažima u sebi dva divergentna svijeta apstraktnog izraza, odnosno, dva suprotna pola apstraktnog senzibiliteta i mišljenja, povezanih u vrlo koherentne i vizualno atraktivne slikarske kompozicije. Naime, u recentnom hrvatskom slikarstvu ne postoji takav slikarski koncept, koji toliko odvažno spaja tradiciju apstraktne geometrije i akcijskog / gestualnog slikarstva s elementima kaligrafije.

Odnos pozadine i prvog plana slike pomno je organiziran u svakoj slici. Ritam i raspored geometrijskih elemenata već sam za sebe tvori jednu vizualnu kompoziciju, na koju umjetnica naknadno intervenira kaligrafskim fragmentima poteza ili klasterom različitih nijansi boja. Dijalog koji se dobiva takvim slikarskim konceptom čak je i u povijesnom smislu preklapanja apstraktne i gestualne dionice modernog slikarstva iznimno poticajan, i ukazuje na otvorenost autorice eksperimentiranju koje nije samo sebi svrhom, već je vrlo suvislo osmišljeno. Kao da je pred nama susret i sukob racionalnog i kontroliranog dijela umjetničine osobnosti s emotivnim razinama koje se protive hladnoj odmjerenosti i redu. No, susret tih dvaju svjetova – likovnog na razini znaka i emotivno-podsvjesnog kod Maje Perić – ide uvijek prema dijalogu, a ne prema rušenju i kaosu.

Ovu umjetnicu zanima sinteza, spajanje i dobivanje novih vizualnih i značenjskih vrijednosti iz sraza suprotnosti pa će tako i dalje proširivati tehnički registar mogućnosti. Na nekim slikama većih formata intervenira na platno silikonom, s linijski apliciranim akrilom stvara metaforičke granice i podjele, da bi na kraju na sliku dodala komade objekata i nakita. Slika tako postaje sve više nalik sliko-objektu, što potpuno dolazi do izražaja sa serijom slika u koje umjetnica integrira svjetlo (led-dioide), stvarajući slike na granici iluzionističkih svjetlosnih objekata koji vrlo moćno vizualno aktiviraju prostor i jednako tako ne postoje u ovakvoj formi unutar recentne hrvatske umjetnosti.

Ne treba bježati od važnosti vizualnog dojma slike, jer djela ne prenose samo poruke i značenja, već dopunjavaju i osmišljavaju prostore u kojima su postavljeni. Kod Maje Perić procesualni i konceptualni segment rada nije zanemaren na račun dekorativnosti djela, uz vrlo visoki stupanj samokritičnosti i samokontrole, koji ju čuva od toga da slikarstvo postane dekoracijom.

Jednako tako, slikarica se u kontinuitetu bavi atipičnom tonskom paletom: zanimaju je zasićene, sekundarne i tercijarne boje, kao i sonorna i tembrična vrijednost boje, debljina paste, sraz glatke i reljefne površine platna. Njezini purpuri, boja šljive, krvavocrvena, prljavozelena u srazu sa sivom skalom tonova, kao i vrlo delikatan spoj žutozelenih nijansi ukazuju na umjetničino stvaranje autentično vlastite vizije, formule i metodologije slikarstva, koja i na planu aplikacije bojâ ukazuje na sraz dva svijeta: racionalnog, kontroliranog, odmjerenog te spontano-iracionalnog, mnogo temperamentnijeg od standardno nježne, lirske poetike slike.

Iva Körbler povjesničarka umjetnosti

Poput hoda po rubu eklekticizma djeluje stvaralaštvo Maje Perić, umjetnice koja se namjerno intuitivno prepušta neprestano novim izazovima u likovnim tehnikama, a disciplinirana dosljednost vidljiva je samo u jednom aspektu: u upornom kontinuitetu stvaranja i traženja Novog.

Kroz njezinu biografiju provlači se svladavanje vještina i ovladavanje njima do stupnja koji omogućuje slobodu izražavanja u različitim medijima, različitim tehnikama, od primijenjene umjetnosti i dizajna do eksperimenta i istraživanja na slikarskom platnu.

Inicijalno eklektičan pristup završava uglavnom vrlo neeklektičnim rezultatima; u traženju vlastitog puta u svakom mediju i materijalu, ali bez prenošenja ideja i principa oblikovanja iz medija u medij - što omogućava dosljednu originalnost i unutar vlastitog opusa.

Jedna od dominantnih likovnih kategorija Maje Perić svakako je nakit, i upravo na tom polju pokazuje najveću zrelost i kreativnost. Skulpturalni način oblikovanja odlikuju snažne forme koje posve zadovoljavaju svoju primarnu funkciju i prilagođenost krajnjem korisniku, osobi koja nakit i nosi, ali i izvan konteksta primjene funkcioniraju kao samostalni prostorni objekti. U tom kontekstu kreatorica je osmislila i vrlo osebujnu nadgradnju.

Uz komade nakita nastala su pripadajuća slikarska platna koja s nakitom korespondiraju u likovnom smislu, po načelu komplementarnosti u bojama i oblicima - stvarajući tako kombiniranjem dviju likovnih tehnika novu vrijednost.

Slika dobiva i novu funkciju i posve opravdano prelazi u područje primijenjene umjetnosti; postaje stalak za nakit, dobiva reljefnost, dobiva nadogradnju u teksturi i materijalu. Takvim pristupom krajnji korisnik može i sam sudjelovati u stvaranju te likovne cjeline postavljanjem ili skidanjem nadgradnje – nakita.

Pomalo robusne skulpturalne forme nastaju gotovo filigranskim radom; savijanjem žice različitih boja i neboja u oblik vrlo fleksibilne opruge. Spajanjem opruga nastaje prozračna struktura koju dodatno ističu umetnute kontrastne forme kamenja u bojama koje korespondiraju s linijski isprepletenom osnovnom objekta. Umetnuti oblici stvaraju unutarnji ritam svakog pojedinog komada nakita, poput nota na crtovlju.

Slikarski opus kreatorice odlikuje apstraktna kompozicija boja i oblika, kako u samostalnim djelima, tako i u kombiniranju s primijenjenim umjetnostima. I dok oblici variraju od organskih do geometrijskih, u spektru boja postoji kontinuirana linija kombinacije koju Maja Perić osobito rado propitkuje: ljubičasta i zelena na njezinim su platnima vrlo često jedna uz drugu, bilo kao odnos podloge i centralnog motiva, bilo kao ravnopravno suprotstavljeni motivi.

Promatrača ne ostavljaju ravnodušnim jer njihova je komplementarnost uznemirujuća i gotovo upitna. Te dvije sekundarne boje čine koloristički krivi par, pomak u ravnoteži komplementarnosti koji izaziva zbunjenost oka i tjera na introspekciju, na traženje ravnoteže, na detaljnije promatranje.

Dodatni nemir u ovako dinamiziranu kompoziciju kreaotrica unosi uvođenjem još jednog elementa, opet prelazeći u područje primijenjene umjetnosti: slike dobivaju reljefnu nadogradnju novim snažnim vizualnim elementom – svjetlom.

U strukturu platna ugrađeno je rasvjetno tijelo zaklonjeno reljefnom strukturom koja funkcionira poput sjenila. Uz dinamiku boja, toplog i hladnog, sada kompoziciju dodatno dinamizira igra svjetla i sjene vođena strukturom trodimenzionalnog sjenila, ali i gustim, gotovo reljefnim namazom boje.

Vizualna priča tako postaje sve složenija i promatraču nudi veći izazov. Vizualni jezik kreatorice koja se poigrava i grafičkim prikazom vlastitog imena tako da se u potpisu pretvara u djelomično inverznu inačicu WAYA raznolik je, hrabar, gotovo beskompromisan kada je u pitanju finoća finalne obrade.

To ne iznenađuje s obzirom da je u njezinoj likovnoj biografiji evidentno inzistiranje na upućenost u svojstva materijala, kontinuirano usavršavanje u praktičnom rukovanju alatima i elelmentima koje oblikuje. Time stvara dodatan manevarski prostor za likovno izražavanje.

Bez obzira na institucionalizirane oblike likovnog obrazovanja, iskustvenim je metodama ovladala tehnikama oblikovanja velikog broja materijala koji imaju vizualni potencijal. Interes za čistu likovnost istraživački je pothvat iz kojeg se često vraća u primijenjenu umjetnost. Brojnost interesa kod Maje Perić ipak ne izaziva raspršenost; upravo su istraživanje i propitkivanje njezini najveći aduti, a pažljivo ugrađeni u likovna djela unose u njih toliko važnu kategoriju: vitalnost.

Ksenija Foretić povjesničarka umjetnosti